Vođenje malog arhitektonskog ureda 2
268
post-template-default,single,single-post,postid-268,single-format-standard,theme-stockholm,qode-social-login-1.1.2,qode-restaurant-1.1.1,stockholm-core-1.0.8,woocommerce-no-js,select-child-theme-ver-1.1,select-theme-ver-5.1.5,ajax_fade,page_not_loaded,menu-animation-line-through,wpb-js-composer js-comp-ver-6.0.2,vc_responsive

Vođenje malog arhitektonskog ureda 2

Nastavljamo tamo gdje smo stali, ovoj seriji bih dao zajednički nazivnik – energija.

Jedna osoba puno “šešira”

Na predavanju dvije američke poduzetnice i investitorice iz Seattlea, Gillian Muessig i Anne Kennedy, koje se odvilo u Poduzetničkom inkubatoru u Osijeku, čuo sam zlata vrijedan savjet. Anne Kennedy je održala predavanje na temu “Women in entrepreneurship”. Istaknula je kako su ona i Gillian Muessig početkom godine uspješno pokrenule Sybilla Masters Fund od 100 milijuna dolara za sufinanciranje startup tvrtki i poticanje ženskog poduzetništva. Naime, tada sam bio u poslu do grla i doslovno nisam znao čega bi se prije uhvatio, ugovora koji su pred potpisom ili projektiranja obiteljske kuće ili možda odgovaranja na mailove, a telefon svakih pola sata siječe koncentraciju…Moj najveći problem je bio nedostatak energije i vremena za sve što sam uplanirao. Nakon predavanja sam se pridružio razgovoru sa govornicama uživo i pitao što bi mi preporučile kao poduzetniku početniku i jedna od njih mi veli: “When you were employed you had only one cap and that was it. Now, you are one person with large number of hats.”; misleći naravno na cijeli niz uloga koje su me dočekale pri otvaranju vlastite tvrtke. Nažalost sam te sve uloge (pregovarač, strateg, odgovorna osoba za financije, tajnik, osoba koja je prisutna na svakom sastanku, arhitekt, arhitektonski tehničar…) prihvatio kao dio igre bez puno promišljanja iako sam jedini zaposlenik tvrtke. Nakon godinu dana sam itekako osjetio koliko energije i vremena zahtjeva svaka ta uloga i koliko mi malo ostaje za projektiranje na kraju dana…Shvatio sam da mi je potrebno odvojiti više vremena za promišljanje budućih poslovnih poteza i da ću uz pomnije planiranje rasporeda obaveza tokom tjedna/mjeseca/godine postići balanas tokom radnog dana.

Busy is new stupid

Cijeli život sam bio čvrsto uvjeren u znak jednakosti između pojma (pre)zaposlenost i pojma uspješnost. Vrijeme leti, broj radnih sati raste, poslovi dolaze, projekti se dovršavaju i naplaćuju, ali tu je i kontinuiran osjećaj da nemam vremena…pa radim non stop! Kako to da nemam vremena!? Prijatelj me uputio na intervju sa Bill Gates-om i Warren Buffett-om u kojem dva iskusna poduzetnika govore o vrlo čestoj suvremenoj zabludi, rokovnik prepun obaveza. Na prvu, takav pristup je logičan, uspješan direktor zbog posla mora biti sveprisutan, prezentirati tvrtku, ugovarati nove poslove,projektirati i u mojem slučaju to raditi cijeli dan…Međutim, takvim pristupom sam zanemario vrlo moćnu sposobnost, sposobnost promišljanja. Drugim riječima, nisam si dozvolio vrijeme za “neplanirane” misli, misli koje su možda u tom trenu puno bitnije i produktivnije od nekih obaveza koje sam si zadao prošli tjedan.

Kukanje i zanovjetanje

Često se nađemo u situaciji kada nam nije lako i tada imamo potrebu to prokomentirati sa kolegama ili prijateljima, ne bi li si olakšali dušu, i to je u redu. Problem počinje kada komentiranje prelazi čestu, da ne kažem, svakodnevnu prezentaciju drugima kako je nama jako teško u životu. Vjerujem da se svi možemo složiti sa činjenicom da su nam tokom jednog dana na raspolaganju ograničene količine vremena i energije. Svaka riječ koju izgovorimo i svaka misao koju kreiramo su usmjerena energija. Energija koja kreira naš svijet danas i sutra. Pitanje je, u kakvom svijetu želim živjeti? Ako riječ “problem” zamijenimo sa riječju “izazov” cijela perspektiva se mijenja. Ta situacija pred nama više nije „gordijski čvor”, nego klupko koje ima početak i kraj. Kukanje možemo promatrati i kao uporno odgađanje prihvaćanja odgovornosti za neke situacije i opravdavanje drugima zašto mi to ne možemo napraviti/riještiti/učiniti. Razmisli što bi se dogodilo kada bi energiju utrošenu na kukanje usmjerili recimo na definiranje i rješavanje bitnih ciljeva?